Ovako je izgledao moj dolazak u grad, te su ovo i moji prvi utisci o Barseloni. Kad putujem po Evropi, obično krenem kao što bih i da sam izašla da prošetam po Beogradu, jer ništa zapravo nije daleko, let nikad nije
I za kraj ove serije tekstova, druženja sa knjigom britanskog diplomate 19. veka i obilaženja Zapadne Srbije - još jedna anegdota iz Bajine Bašte. Prosto ne mogu da je preskočim! A ide ovako. „Izvinite, gde se nalazi pumpa za gume?“, pitala
Od Rogačice do Bajine Bašte, Drina se sporadično vidi s puta. Ušuškana u šumarke i lipe, tek povremeno iskoči da se malo šepuri, a onda opet zamakne. U Rogačici jasan znak na raskrsnici, pa možete skrenuti levo za Valjevo ili desno
Niz istu ulicu u kojoj se nalazio „Zeleni venac“, kako mi rekoše, naći ću i jedini restoran koji u Ljuboviji radi. Više je, doduše, ličio na kiosk brze hrane, mali, sa staklenom vitrinom, roštiljem u ćošku, tri stola napolju i
Kad se malo udaljite magistralom prema Malom Zvorniku, počne da se promalja i Drina koju već kilometrima čekamo. Put loš, krpljen, trucka auto, ali nekako "kotrljate". Tek kad uđete u Mali Zvornik zapravo počnete da uživate u pogledu. Ovaj gradić kao
Kad sam posle Banje Koviljače stigla u Ljuboviju, prvo sam tražila smeštaj. Čitav dan sam bila na putu, već umorna i od vožnje i kišice, koja je promicala usput. Grad je bio mali, a sećam se da sam ranije čitala
Ponovo smo se malo "izgubili", jer smo krenuli "prečicom" umesto redovnom magistralom. No, put izgleda nije bio "prohodan" ni britanskom diplomati Endruu Arčibaldu Pejtonu koji je polovinom 19. veka na konju obilazio našu zemlju. Ali, svakako je bio oduševljen prizorom na
Isplanirala sam da posetim i Banju Koviljaču, a ovo je mala digresija pre sledećeg teksta kojim idemo kroz Loznicu do ove Banje. U vreme mog putovanja, srpske vlasti su već bile osnovale Centar za izbeglice (još 2008. godine) u Banji Koviljači.
"Načelnik me ubedi da napravimo izlet u planinu Gučevo, i da najpre posetimo Tronošu. Peli smo se brzo i uskoro se izgubismo u šumama, a kroz tamnozelene hrastove i borove šume smo samo povremeno videli zlatnu ravnicu. Naše izvanredno društvance je
Na putu od Kaone, nisam išla glavnim putem prema Tršiću, pošto je Loznica odavde na samo sedam kilometara, i to „prečicom“. Ali, ono što nisam znala jeste da je jedan deo puta u to vreme bio potpuno neupotrebljiv. Puno prašine,
"Kroz najbogatiji kraj, koji čini deo nekadašnjeg Mačvanskog banata - koji je u ranijim periodima srpske i mađarske istorije mnogo puta bio izvor sukoba i sporenja - približismo se dalekim sivim brdima, koja su se postupno dizala sa horizonta i,
Iako naš britanski diplomata nije posetio Kaonu na putu za Loznicu, skrivenu šumom i krivudavim putem koji vijuga gore-dole, nama su savetovali da obavezno svratimo do manastira. „Mirno mesto“, rekli su nam, „divan hram usred proplanka u šumi“. To mi
Krenemo ranom zorom prema Savi, a usput šabačke zanatske radnjice, pa stvarno pruga (prođe i šinobus!), pa neka raskrsnica. Baš kako nam je objasnio saobraćajac! Začudilo nas je što ne možete bilo gde da izađete do reke, jer nema urađenog keja,
I dalje se mogu videti različiti uticaji kultura u Šapcu – u centru preovladava šarm austrougarskih građevina, dok su male ulice prema Savi zadržale „šmek“ Orijenta. Grad je bio pod vladavinom oba carstva kroz istoriju. Na obali Save nalazi se
"Produžio sam do konaka ili državne zgrade, da predam svoja pisma. Bila je to velika zgrada građena u carigradskom stilu, koja bi svojim polukružnim prozorima i orijentalnim sobama mogla da zadovolji i na Bosforu. Kada sam ušao, uvedoše me u