Prvi obrisi nestvarnih prirodnih tvorevina ukazali su se već na oko četrdesetak kilometara od karavanseraja. Pauza je dobro došla, sad bar imate snage da otvorite usta od zaprepašćenja pred ovim neverovatnim fenomenom! Kakav prizor! Dok uživamo u pogledu, ne mogu a
Za divno čudo, nije nam trebalo puno vremena da od onog velelepnog karavanseraija gde nam je bilo poslednje stajalište, stignemo do Kapadokije. Vožnja autobusom se, ipak, sve skupa – otegla. Već drugi dan kako se satima truckamo kroz Taurus planine,
Napustili smo Konju pre otprilike 110 kilometara, a imamo još da putujemo da bismo stigli u Kapadokiju. Koliko tačno, to ćete teško upamtiti, jer vam je koncentracija otišla na pulsiranje umornih nogu od sedenja u autobusu i „bolove“ u kičmi.
Kapadokija je bila stanica na nekadašnjem Putu svile, te je tako morala da ima i punktove na kojima su se odmarali ljudi, konji i kamile na svom dugom putovanju. Bili su postavljeni na svakih 30 do 40 kilometara, s obzirom
Iako vas čekaju sati da biste od Antalijske rivijere stigli do Kapadokije, srećom, usput ćete imati razloga nekoliko puta da stanete. Ne samo što ćete protegnuti noge posle višesatne vožnje, već će vas put naneti i u kolevku derviša. U Konji,
O dervišima koji se „vrte“ ljudi obično čuju po nešto ili vide neki mali „performans“ u Turskoj, egipatskim restoranima, zemljama Bliskog istoka, ali često ne znaju ko su oni zapravo. Pre nego što sam planirala da posetim turski grad Konju
Ako vam je želja da jednom odete u čudesnu Kapadokiju u Turskoj, pripremite se na dug put. Nisam sigurna odakle je dalje – da li da krenete sa zapada (sa Egeja ili iz Istanbula) ili sa juga, iz pravca Sredozemlja.
Na putu za Kapadokiju u Turskoj, naša prva stanica bio je primorski grad Antalija, u podnožju Taurus planina sa lepom plažom i prijatnom marinom. Planirali smo da tamo provedemo nekoliko dana, ali ne samo na plaži, jer smo mnogo toga
I za kraj ove serije tekstova, druženja sa knjigom britanskog diplomate 19. veka i obilaženja Zapadne Srbije - još jedna anegdota iz Bajine Bašte. Prosto ne mogu da je preskočim! A ide ovako. „Izvinite, gde se nalazi pumpa za gume?“, pitala
Od Rogačice do Bajine Bašte, Drina se sporadično vidi s puta. Ušuškana u šumarke i lipe, tek povremeno iskoči da se malo šepuri, a onda opet zamakne. U Rogačici jasan znak na raskrsnici, pa možete skrenuti levo za Valjevo ili desno
Niz istu ulicu u kojoj se nalazio „Zeleni venac“, kako mi rekoše, naći ću i jedini restoran koji u Ljuboviji radi. Više je, doduše, ličio na kiosk brze hrane, mali, sa staklenom vitrinom, roštiljem u ćošku, tri stola napolju i
Kad se malo udaljite magistralom prema Malom Zvorniku, počne da se promalja i Drina koju već kilometrima čekamo. Put loš, krpljen, trucka auto, ali nekako "kotrljate". Tek kad uđete u Mali Zvornik zapravo počnete da uživate u pogledu. Ovaj gradić kao
Kad sam posle Banje Koviljače stigla u Ljuboviju, prvo sam tražila smeštaj. Čitav dan sam bila na putu, već umorna i od vožnje i kišice, koja je promicala usput. Grad je bio mali, a sećam se da sam ranije čitala
Ponovo smo se malo "izgubili", jer smo krenuli "prečicom" umesto redovnom magistralom. No, put izgleda nije bio "prohodan" ni britanskom diplomati Endruu Arčibaldu Pejtonu koji je polovinom 19. veka na konju obilazio našu zemlju. Ali, svakako je bio oduševljen prizorom na
Isplanirala sam da posetim i Banju Koviljaču, a ovo je mala digresija pre sledećeg teksta kojim idemo kroz Loznicu do ove Banje. U vreme mog putovanja, srpske vlasti su već bile osnovale Centar za izbeglice (još 2008. godine) u Banji Koviljači.